Bina je stigla sa Matijasom,
znači još jedna priča o bijedi započeta 2016. kad se rodila,
al ta je završila,
u Azilu krenuli smo ispisivati novu,
onu posutu čarobnim željama 

Pa ko i u svakoj bajci (koja vrišti za hepi endom) bilo je tu zlih maćeha,
neuzvraćenih ljubavi, uzdisaja i razočaranja
al eto sad se krenuo rasplet odmotavati,
mizeriju smo zaustavili, Bina nasmiješena svaki dan,
počešljana, uređena
sa srcem na izvolte. (razočarenja više ne prima!)

Dobra, stvarno dobra, u šetnji sam se zaljubila, onak fino lagana jedna šetnjica, uz nogu (eee došlo mi da svojima kod kuće snimim da vide kak se to radi  )
mazna, više bi se mazila neg šetala pa smo se više mazile neg šetale 
Pa onda pomislim kak bi bilo lijepo, prelijepo kad bi tako svaki dan,
kad bi imala tu ljubav
koja joj je godinama izmicala
a ona joj se nadala. Kako bi bilo lijepo, pomislim, da ona takva dobra
nađe nekog isto tolko dobrog,
možda isto nekog ko je s godinama skupio/la samo razočarenja,
recke na kaišu oko srca.
Baš bih voljela vidjeti je kako odlazi s nekim
kom bi na licu titrao isti takav osmijeh
s kakvim se ona budi svaki dan
čist da ju ona/j čija je (davno zapisano u zvijezdama)
prepozna