Bobi

(a jelda vas je malkoc ujeo za srce?  )

Bobika je rođen 2004.godine i namjerno s tim započinjem text o njemu jer kada ga vidite uživo neće vam pasti na pamet njegove godine. I to zato što je on baš mali terijerasti zvrk, ko mala petardica u šetnji, i nikad ne komunicira pretjerano s ljudima al uvijek je tu negdje.
Šećem ga uvijek bez povodca, njega i njegovu cimericu Vikicu i među najboljim su psima za šetnje u Azilu jer se nikad neće pofrkirati s drugim psima u šetnji jer on gleda svoja posla, ipak treba to svako drvo do Drave stić zapišat  i nikada neće krenuti u suprotnom pravcu i uvijek će se bez pogovora vratiti nakon šetnje u Azil (i to bez povodca!)
Stigao nam je prije nekoliko godina kada mu je skrbnica umrla,
i da se ne lažemo nismo mu se dopali od samog početka,
ma jok,
nije bio naviknut na mnoštvo ljudi, nikad prije nije vidio ništa dalje od svog dvorišta al smo se skompali,
i premda je Bobi mala nervoza – kad poznata ruka krene prema njemu možete biti sigurni da nećete ostati bez nje 
Dao bi se Bobi naviknuti na nešto bolje od Azila,
ono za čim živi su šetnje pa bi idealni ljudi bili upravo oni koji bi mu umjesto previše maženja davali slobodu trčanja, šume, rijeka, livada..
Bobi je malen pas, al baš malen, ima već prilično godina (premda to nikada ne biste pomislili kada biste ga upoznali)
i nema još sto godina nečijeg premišljanja.
Al još uvijek ima dovoljno vremena da stigne upoznati slobodu i ljubav koju ona donosi.