a sad jedna od onih priča koja uvijek iskopa stare strahove, stare sumnje u čovječanstvo, stare rane…
staru želju u kojoj živi samo jedan pusti otok,
pust od ljudi,
prepun životinja.
Ona se zove Čipsi. Ovi bijeli brci zarađeni su s godinama,
nećete vjerovati al u svom vlastitom domu ih je skupila,
ŠEST punih godina doma
i onda je izbačena.
Čipsi se rodila 2015. taman kad su laste u onim svojim crnobijelim frakovima onako svečano najavljivale proljeće. Budile se sve boje, obećavao je život, ljudi su podbacili.
Njeno prvo ostavljanje. Pa onda Azil.
Pa onda ono o čemu svaki pas u azilu sanja, udomljenje.
I onda 6 godina da se zoveš nečijom
a onda oni kažu “vratit ćemo je”.
Pa kome, pa gdje? Jel pas koji se udomi iz Azila igračkica koja može sve vaše hirove da podnese, jesu i o vama istu takvu brigu brinuli, jeste se za sebe pobrinuli (jelda?) a nju (opet, sram vas bilo!) izbacili.
Pisali su se za dom, kažu. Još prije 10 godina. Pa super, znači znali su da je ovo sudbina, al su nju pustili da im malkoc glumi razbibrigu u međuvremenu.
Deset godina su imali da se pripreme za ovo a za nju su nazvali tjedan dana prije nego su kretali u dom. Onak…
Evo zašto ljudima koji imaju 65+ godina ne udomljavamo pse mlađe od 7 godina!
Zato što kolki god neko bio izuzetak mi moramo izbeći ono što nam govori statistika
a ona je, za pse poput Čipsi
baš crna
i nemilosrdna.
I sad eto, ironije radi, sad Čipsi može bez beda u neku obitelj tih godina (pod uvjetom da nam ne lažu kao ovi prethodni) s kojom bi zapravo i odlično klapnula,
jer već je naučila na mirniji način života, u kući je SAVRŠENA!!!
Ona je tolko bistra, privržena, vrckava debeljuca,
pustiš je sa drugim psima ona ih zove na igru, baš nema nimalo zloće u njoj,
pustiš je s nepoznatim ljudima ona dođe i stavi im glavu u krilo….
Ma tolko je dobra, baš onako dobar dobar pas
kakve viđaš u filmovima, zaplet je cijeli već odradila
sad stvarno želim filmski hepiend za nju
jer ga je dobrano zaslužila!!
Da samo znate kolko je dobrodušna, to je čudo jedno!
Usudila bih se ostaviti je sa vrtićkom grupom cijelom
i zatvorit vrata, znala bih da je gospođa
samo puse podijelila i sva djeca bi se smiješila 
Nekako sam započela ovaj text time šta su joj napravili, ko da sam odlučila pisati o njima a zapravo ona je ta koja mi noću sne kida,
kad dođem u Azil pa je vidim tako…eto tako krasnu, tako savršenu
a scenografija joj nesavršen svijet
pa kako da me ne zaboli duša?
Kad znam, evo stvarno znam koliko može dati ova dobra psica,
i mogla bih tražiti riječi koje su na oko veće i jače od “dobra” al kad njoj baš ta paše, zato što nemaš šta uvećavat nit uljepšavat dobrotu, dobrota je uvijek ono što jest – dobra
i to bi vam trebalo biti dovoljno
