Dejana
ili o nježnim, plahim djevojčicama.

sjećam se tog proljetnog dana i dojave da je 7 bebača ostavljeno u kutiji na divljem odlagalištu smeća.
bio je jedan od onih dobrih dana – išlo nam je sve što smo krenule raditi,
stizale sve na vrijeme,
ono, dan je išao tako dobro da je to bilo nestvarno 

i onda, šamar realnosti,
nečija sirota kujica je rodila,
othranila 7 svojih kćerki, pazila na njih tjednima…
i gledala kako ih nečovjek stavlja u kutiju i odnosi.

ne želim joj da zna gdje su završile.
žalim ju što je kod osobe koja ju ne voli
i pitanje je koliko njenih kćerki je već završilo na smetlištima
i koliko će ih ubuduće imati iste sudbine.

Dejana je bila najplahija.
sakrivala se iza sestara kad bismo dolazile u njihov boksić,
stidljivo provirivala da vidi kad je sigurno proviriti iza sestrinih leđa.

takva je i ostala.
nježna, plaha…
i jako, jako privržena!
šest mjeseci od kako smo ih pronašle u kutiji pišem ovo.
o maloj, sramežljivoj Dejani, toliko nježnoj,
možda i previše za ovaj svijet.

izrasla je u divnu kujicu od desetak kilica,
manjeg do srednjeg rasta.
pogleda koji ti točno govori koliko je nježna
i koliko jako može voljeti 
rodila se u zimu 2022. godine, a od proljeća je u Azilu.
ovo proljeće će, nadam se,
dočekati daleko od Azila,
s nekime tko će ispraviti sve nepravde koje su joj učinjene