s kojom imam poseban odnos u Azilu. Al da si ne laskam – svi ljudi, s ove planete bar, imaju također poseban odnos s njom,
Divljakuša Jr. nikada nije naučila voljeti ljude.
Ja je volim onako iz daleka. Lijepa mi je. I to ne samo svojim šarama nego onim što iz mirnoće tijela progovara,
onim što učas kaže koliko je lijepa ta duša,
toliko ljepša od moje.
Kada sam je prvi puta upoznala, te famozne jeseni 2007., onda kada sam upoznala Azil (da, baš onda kad sam s marsa konačno pala na zemlju) izgledala mi je kao vila,
koju su na prevaru osudili na vječiti zatvor.
Ona kojoj su dozvolili da zaviri do samog dna ljudske bezobraštine i zla.
Ona koja je naučila na teži način
da ljudi ništa ne valjaju.

Te jeseni 2007. upoznala sam mnoge, mnoge na smrt preplašene pse,
skoro svi oni dali su mi povjerenje i toplinu svoga krzna i tijela,
bili su obitelj
koja se naučila grliti 
Ona nije nikad.
Trebalo je par godina da nauči izaći iz kućice ako je čovjek prisutan u krugu Azila,
pa onda još par da nauči da može izaći u ispust pa još koji da se nauči ići u šetnje.
I ne, nemojte romantizirati taj prizor, on ne uključuje povodac ni sunce i vjetar u kosi i nju kako vam iz ruke uzima gricu,
ne.
Taj prizor može uključiti vas ako na povodcu vodite Astora njenog jedinog i dugogodišnjeg prijatelja na svijetu a ona okolo vas trčkara, i kad Astor ide u box,
odmaknete li se od vrata ulazi i ona.
I to je to, nikada joj ništa više od toga nitko neće moći pokloniti.
Možda neki znak pažnje u vidu finije papice koju ćemo joj servirati u Azilu (jer i ona je seniorka, i njene kosti već bole i ponekad zabole u šetnji), možda neku finiju gricu koja nikad u Azil-gradu do sada još viđena nije (pa joj je mi ostavimo u njenoj zdjelici i požurimo van iz boxa a ona tek onda uživa u njoj),
a možda jedino da udomite Astora pa povedete i nju s njim i date joj toliko prostora da nikad ne zaplače za Azilom.
Jedinim domom kojeg je ikad poznavala.

kuma: Aleksandra Hampamer