Da, ponekad se desi kad nam dođe nova njuška da se ponadamo da se samo radi o nekom samošetaću i da ga netko traži, da će se njegovi javiti kad ga objavimo. A ponekad se svim srcem nadamo da se neće javiti nitko. Tako je bilo i sa Hlapićem.
Hlapić ima koju godinu i ne želimo ni misliti kakav mu je život bio prije Skloništa: čudio se dekici, čudio se ljudskom dodiru, a prvo što smo napravili je bilo to da smo skidali omču koja mu je bila vezana oko vrata i to toliko dugo da je već bila napravila rane. Tko zna kako je proveo godine prije Skloništa jer kad na psu vidite da je sad sretan i da misli da je Sklonište nešto najdivnije, ne želite o tome ni razmišljati.
Hlapić nije veliki, leđima nam dođe jedva do koljena, veseo je, jako mazan, s drugim psima dobar, na povodniku lijepo hoda i ako je već sad nasretniji pas, zamislite kako ćetek biti kad pronađe dom.
Zaslužio je biti mažen i pažen. Itekako je zaslužio.
test prije