a ljudi moji, da vi znate kolko je Irena dobra osoba!
Pa šta ima veze što nema tu jednu nogu, nedobog i vama neke nesreće
pa da vas ljudi izbjegavaju
zbog nje.

Šta ljudi traže kod psa kojeg žele udomiti? Najčešće traže mirnog i dobrog psa,
psa koji se izvrsno slaže sa ljudima, drugim životinjama, vrlo često i djecom.
Najčešće se traže psi koji su već naučeni na kućni red, koji su extra poslušni,
odgojeni, mirni, dragi i puni ljubavi još na to sve,
odnosno – nacrtani 
I mnogi il nemaju iskustva il nemaju volje, vremena, dug je spisak,
da od bilo kojeg psa učine takvoga psa
pa mi onda ih upoznajemo samo s onim psima
koji stvarno mogu odma udovoljiti prohtjevima
i stoput sam upoznavala Irenu s takvim ljudima
i sve što Irena uvijek dobije bude “aaa jaaadnaaa”.

Što je jadna? Pa nije jadna, čak skroz suprotno – savršena je!
Savršena je u pusama koje nježno i sramežljivo (često i nezasluženo) dijeli,
savršena je u tom miru kojim zrači. sretna jer ima taj komadić deke “unutra”
i nikog od drugih pasa ne dira, ponekad se nasloni na neku od svojih kerećih legica
pa tako zaspe, željna cijeli život dodira.
Savršena je u momentu kad joj uhvatim trepuške kako se spuštaju
očekujuć snove da im navale na vrata pa da bude sretna, najsretnija cijelu noć
dok prva od nas ujutro ne otključa kapiju azila.
Bemti pa savršeno mi je to kako bih pored nje mogla skuvat ručak, napisat 6 textova na laptopu, odgovorit na sto mailova, telefonirat sa pol zemlje i svijeta
a ona bi i dalje bila zen poza, na jastuku, kraj mojih nogu
i sretne obje tim prizorom – ja produktivna od njene sreće
a ona snena od iste te sreće pa bi jednog dana samo prestala kroz trepuške provjeravat jesam još tu
i jel sve u redu 
Joj pa baš takvom je vidim, umornu od svih ovih napornih stvari kojima ju je život dobro pošamarao, uzeo joj djetinjstvo i taman one prve tri najljepše godine
da, Irena ima samo 3 i pol godine! Rođena je 2019. i srednjeg je rasta.
Našle smo je sa štrikom zavezanim oko vrata i uraslim u kožu, u meso
sa nogom tolko polomljenom da ni naši najbolji ortopedi nisu našli ni tračak optimizma koji bi je mogao spasiti
pa je ostala bez noge
i odma nekako i bez ljudskih udvarača.

Kao da je to neznam kakav hendikep, nije! Životinje lakše žive sa hendikepom nego ljudi, one se prilagode, samo mogućnosti postanu drukčije
al nema nikakvog ogorčenja, zamjerki, nema u tom srcu nimalo crnila
sve je kod moje Irene tako lijepo, meko, podatno, mirno
jednom rječju – prelijepo

šteta samo što je većina ljudskih očiju slijepa na ljepotu!