Krišom mu je pobjegao,
ovaj izraz lica koji podsjeća na osmijeh.
Nemoguće je izmamiti ga,
kao da su mišići koji ga pokreću atrofirali,
presušili, zajedno sa izvorom sreće.

Sjećam se tog popodneva, Gornjeg dvorišta i pasa koji su nas pratili pogledom.
Ali njihovi su se baš sa Laletovim sreli.
Sjećam se ispraćaja do auta i mahanjem za autom koji ga je zauvijek izvukao iz Azila.

Ali nije…

Gospođe više nema, gospodin se teško razbolio.
Gledaju se pred Azilom, ovaj puta kapci su teški,
pozdravljaju se, ovaj puta sa knedlom u grlu i grčem u želudcu.

Obitelj se raspala u trenu i samo za Laleta ima nade.
Želim vjerovati da barem za njega ima.
Obećajem da ćemo zajedno vježbati osmijehe.
Obećajem da ću među vama naći njegov izvor sreće.

Moram, Lale je naša beba, još od 2011. kada nam je stigao,
i nema šanse da ovaj pogled prati samo prolaznike,
opet!
Kada se sretnete, podsjetite ga što iskren osmijeh znači,
ne skrivajte svoj izvor,
život mu znači.