Ona se tolko tresla na fotkanju, osjećala sam se kao vjetar koji je odlučio slomiti brezu
a ne kao neko ko se trudi učinit im život boljim
od ovoga što imaju.
Šta ona zna, ona ima jedva 3 mjeseca
i ostavljena je u šumi na Pampasu, na istom mjestu gdje ljudi (mislim “ljudi”)
smeće dovoze i izbacuju.
Pored nje i njene braće i sestara bila je i jedna lampa koja je jednoć bila centralno mjesto nekog doma, 2 pune vreće usranih pelena
i knjige, kutija knjiga koje nikad niko nije dovoljno cijenio da bi ih pročitao.
Možda i par il nepar cipela
i onaj osjećaj,
znate onaj filing da baš na ovom mjestu treba startat spontano samozapaljenje
cijeloga svijeta jer iskra je već tu,
al zbog ovakvih anđela žao ti da eksplodira…

I tako, bljesak ljudske dobrote (baš kad pomisliš da nema većeg dna) ih je našao, odnijela ih žena kući i pričuvala par dana dok mi nismo
preokrenuli nebo i zemlju da ih tu negdje uguramo.
Znam da mislite da je naš azil super. Da, bolji je od ostalih (mogu to reć a da nemam osjećaj da se hvalim jer čime se hvaliti kad jbt zapravo vodimo zatvor za nevino osuđene, jest mi onda neka gradacija…), al nikada neće biti dovoljno dobar
dokle god ne izbijemo ko kvarne zube, taj pogani mentalitet iz glava ljudi.
Azil nije dom.

Naravno da se onda ona trese ko prut kad nas dvije uđemo u to dvorištence azilsko, gdje ih je nagurano 10 takvih malih u samo par kvadrata,
naravno da onda umre od straha jer pojma nema zašto mi sad nju dižemo,
stavljamo na kućicu i fotkamo.
Pobjegla bi kao munja, samo da ima kuda,
samo da ima kome

Dobila je ime Lovorka, Ne znam zašto nam je ono baš u tom trenu zazvučalo hrabro,
kao neki mali plašt kojim će se moći ogrnuti
i lakše ovo sve podnijeti.
Kad kažem “ovo” mislim na ovo neprestano nutkanje i nagovaranje,
na to vucaranje baš svakog vašeg rukava
i uvjeravanje da ste bolji od toga da samo odete nekud i kupite psa.
Mene u takvim trenutcima, kad čujem da je to netko napravio
zaboli jedna mala Lovorka,
koja kao da je manje vrijedna (a ona se trese, od zime, od straha)
a čija ljubav,
afekcija koju će jednog dana (ako bogda) razviti prema nekome,
odanost zbog koje će postajati najhrabrija
je NEPROCJENJIVA! Sram vas bilo ako mislite da na taj način možete
(o)cijeniti nekoga!

I tako…
dok svijet polemizira jer je bahat i jer može, dok svijet šumske staze ne zatrpava koracima nego smećem, dok je hrabrost samo jedna od stranica slikovnica,
i dok onome što ne raumijemo dodajemo izmišljene vrijednosti,
u azilu puše vjetar, danas nije bio nimalo milostiv
i sutra će ga kiša smiriti u jugo. To bi nas kao trebalo veseliti.
Zima je i sivo je i izgleda kao da nema kraja
barem jednoj maleckoj Lovorki
koja nema taj komfor
da o ičemu od ovoga razmišlja…