Svi smo ostali, malo je reć u šoku, kad nam se Matijas vratio u Azil.
Udomljen davno iz Azila, ono sretno udomljen. Kužite, bili smo u provjerama, oni slali slike, on na kauču, u šetnji,
na izletu, sve idila.
I onda nakon 2 godine odemo mi opet u provjeru (eto zato se ne trebate ljuditi kad dođemo jer želimo znati kako nam žive psi)
kad ono…
Matijas u boxu, zagovnanom boxu. Ne ustaje na zadnje noge,
sav upišan, s njim još jedna kujica (pokupili smo i nju, Bina se zove sad)
oni se kao rastali blablablabla…

I eto ga sad opet u Azilu, nakon 6 godina.
Nakon samo par dana uspjevamo ga dić na noge, terapija, lijekovi,
bubrezi u lošem stanju,
al eo nakon 2 mjeseca on trčkara, ide u šetnje,
došao skroz sebi,
kako je samo malo volje bilo potrebno…

On danas ima 11 godina.
i najgore je kad imaš pa
nemaš.
Okej, svašta je moglo poć po zlu, al su trebali tražiti pomoć na vrijeme,
da su samo ranije rekli…
Kolike su šanse da će sada netko poželjeti ovog dobrog dedu?
Stvarno je dobar ko kruh, s njim u ispust pustim čak i Ksembu i Malu, briga njega za druge pse, on bi se samo mazio,
sjeća se on kak je nekad bilo dobro,
onih lijepih stvari,
opet bi to..

Hoće li nečije srce dovoljno otvoriti svoja vrata za njega?
Ima li takav netko među vama,
netko konačno
njegov