, a na nepoznate ljude je lajao iz svog kavezića pokušavajući im kazati da mu ne prilaze jer da je on jako opasan. Ali naš Rexić uopće nije takav. Lajanje bi odmah prestalo čim bi mu ušli u kavez, tada je slijedio zagrljaj koji bi nam često izmamio i suze na oči. Nema milijeg i dražeg mazonje od njega
. On je ovisan o ljudskoj pažnji i ljubavi, a strah od auti i ceste su sada prošlost. Sada Rex šeta na lajnici po cesti kao kakav školovani pesek. Neiskusni volonteri ga šeću bez ikakvih problema
.Ali Rex ima jedan hendikep, on je crni, “neprimjetan” pesek
. A kako bi voljeli da se nađe netko s barem malim dvorištem i malim kutkom u toplom domu za njega. Rex bi to ljubavlju stostruko vratio. Nije on ni veliki, taman je sa svojih dvadesetak kilica za smjestit se u vaš zagrljaj
i možda fotelju
.Nije baš ljubitelj drugih peseka, njemu su ljudi najdraža vrsta
.Vrlo je skroman i miran tako da njemu ne treba puno šetanja, ni istrčavanja, pa bi njegovi udomitelji mogli biti i ljudi koji vode mirniji život. Predivna je on njuškica, vjerujte
