Još uvijek osjetim miris zime 2011. kada je Wendy došla na svijet.
Ne zemaljski, baš azilski.
Jedino njegovu zemlju je takla.
Mraz je grizao kosti,
mama je bila nemirna.
I sama je bila beba, nespremna na život, nespremna na živote svojih 8 crnih mališana.
Dali smo sve od sebe kako bismo im pomogli.
Slomljeni što je samo troje preživjelo.
I slomljeni opet.

Samo je Wendy ostala omeđena ogradama gdje okupljamo neželjene.
Toliko dugo,
da je “ono vani”
nepoznanica prerasla u apstrakciju.
Nada se čini lažnom.

Ali…
Postoji sreća
Ona je puna zdjelica

Postoji uzbuđenje
Ono je klik povodca na ogrlicu

Postoji sloboda
ona je korak uz noge šetaca

Postoji ljepota
ona je šuma, Drava i nebo

Wendy postoji.