On ne samo da ima starmali karakter (pa pogle mu držanje za fotkanje! )
nego se i zove onak zaozbiljski zvučno – Dejan,
ko mali gospodin, brčići i brada su tu, te preslatke ušice za koje jedva čekam da vidim oćel se vinut u visine il će izazivat ljude svojom ležernošću di god se pojave,
ta aureola mladosti (ovo pilence je tek 3 mjeseca star),
ta ljepota mladosti
i sve to, sve što tolko malo bićence može da ponudi, taj smijeh, to veselje
bebe kojoj je sve prvi put,
ta radost mladosti u tvojoj blizini,
sve to je prelijepo, divno, savršeno
al te oči…
kao da imaju već sto godina….

Jelda?

U njima ima te tuge ostavljanja, neizvjesnosti, ne baš sjajnog i laganog života u Azilu
i ta nemoć (čitam svoju nemoć jer ne mogu bolje od ovoga za njega)
i ta nada (jer kereće srce je od nade urađeno) koja se ne usudi jače i glasnije
al je ima u šarenicama
u kojima ćete se jednom, nadam se, prepoznati 

Dejan, prekrasan malecki pas, star jedva 3 mjeseca (baš nekidan, da živi kod kuće a ne u azilu, bio bi dan da se piri treća svjećica)
koji će kad poraste biti manjeg do srednjeg rasta,
koji iz Azila nosi sva cjepiva, čipiranje i kastraciju u miraz
i kojeg želim jednom vidjeti sretnog, da mi pošaljete fotku nasmijanog psa
pa ga ja ne prepoznam od prve
TRAŽI DOM!

I ako ste vi ta/j čekamo vas ko ozebli sunce u inboxu
a ako niste, a imate srca, onda podijelite ovaj post,
pomozite nam da nađemo nekoga ko će Dejana učiniti sretnim
i koga će Dejan, zauzvrat, učiniti najsretnijim
il najsretnijom