Imamo tu jednu malu stidljivčicu kojoj smo dali ime Zora
sve ne bi li se krenula pokazivati polako ko sunce jutrom na istoku

i baš tako i idemo, polako ali moćno
svaki korak koji napravi da bi izašla iz svoga straha
sjaji ko otkrivena tajna, prelijepo i srce od toga stvarno raste!

Zora, prelijepa kereća djevojčica stara ravno godinu dana (2.9.2021.)
i nenaviknuta na dobrotu.
Jedna od onih štenaca koji se rađaju ko gljive iza kiše po selima
i čije majke ne kastriraju, čije majke skončaju na lancima, nekad gladne, nekad žedne, nekad silovane,
čije majke rađaju na istim tim lancima pa kad djeca naprave taj finalni korak
onaj zbog kojega ona više nikada neće moći dotaći svoje dijete
a “gazda” tu istu djecu pobaca po kanalima, smetlištima, u vrećicama po šumi
i tamo di nikada niko ne nađe dokaz njihovog negdašnjeg postojanja.

Zora je oteta zaboravu, nebrizi.
Nadam se.

Sa Zorom polako napredujemo. Boji ljudi, boji se pasa
al uspijevamo, hoće se i zaigrati al ako je sa jednim psom puštena, čim je više pasa to je extra drama
al šta ćemo, navikavamo je, trudimo se bar
jer će morati, ako će u azilu živjeti, morat će živjeti sa psima, netko će morati doći na njeno mjesto u izolacijskom boxu, netko već čeka na ulici

S ljudima jako plaha na prvu, al kad izađe u šetnju, kad se maknete od cijeloga svijeta
(kojem obje imate prilično toga za zamjeriti pa vas i to veže)
ona je savršena!
Tada je Zora divna, nježna djevojčica kojoj tako rado želim vratiti djetinjstvo,
tako bih rado da sad dobije sve ono
što su strahom oteli od nje, ne želim ni misliti kako je to izgledalo
kad to malo tijelo (al stvarno je nemaš šta vidit) trzajima reagira na svaki pokušaj maženja
al znam, jer vidim u šetnjama da kad je daleko od svega, daleko od ove hektične joj atmosfere u azilu
vidim koliko brzo, još brže bi napredovala
i vidim kolko bi sretna bila, kolko bi mogla bit
samo da se udomi