Baš je bila brutalno razočarana, majkemi čitala sam joj u očima tu gorčinu dok smo je odvodili od njega
Od njega zbog kojeg je bila najbolji pas na svijetu i da to nisam vidjela, dok to nisam vidjela klela bih se u to da je Ivana malkoc lud pas, nikad ne bih saznala to što sam o njoj saznala da nije bilo njega.
Ne znam jel to prokletstvo il blagoslov onda,
to će tek pokazati sudbina…

Krenut ću od nekog samog početka, da vam priča o Ivani bude jasnija.
Krenut ću od toga da se Ivana rodila u ljeto 2020. k nama je stigla možda pol godine kasnije, praktički je odrasla u Azilu. Pas prepun energije a zatvorena u tih par kvadrata azilskog dvorištenceta, uvijek je bila na ogradi sa komšijama,
stalno u krug, stalno ko petarda
i kad je došao lik i kad je baš odma, na prvu, baš nju poželio
bile smo iznenađene jer Ivana nikad nije ostavljala ne znam kakav prvi dojam
al drugi, već treći…to smo mi znale al trebale je uspjeti ljude uvjeriti u to…
Njega nije trebalo uvjeravati, bojale smo se samo da će njoj život u stanu možda biti malo ograničenje životno al smo svi bili voljni probati,
Ivana prva! Nekako je odmah od početka, čim je netko pomislio da bi ona mogla biti dama, počela da se ponaša ko dama.
Uslijedile su fotke, videa, ona sva važna, zauzima pola kauča,
pa krevet do kreveta pa gradski parkovi, pa druženja, pa nova ekipa pasa, pa ona u odjelcima kao sva i modno osviještena…
Sretali se, viđali, sve je bilo šokantno savršeno!
Ivana je bila, ona to još uvijek jest, bez obzira što je izgubila dom,
najbolji pas na svijetu! Šetala se bez povodca!

I onda je on usrao sve. Ona je ostala savršena.

Da, sad je Ivana opet u Azilu. Šta joj vrijedi sve to što zna i može i što je najbolji pas na svijetu kad nema nikoga za koga bi sve to bila.
Jedina šansa da ovo mogu nazvati sudbinom jest da se javi neka savršena osoba,
netko tko bi uselio radost u ove okice iznova,
pokazao joj (ili pokazala  ) šta znači odanost odnosno dokazao/la da ni ljudima ona nije strana.

Da vi znate kolko toga Ivana ima i može da vam da…

Srce kapaciteta kakvog nema ni Kremlj ni Bijela kuća, u njemu može 6 atomskih da eksplodira a da ostane cijelo ako pripada.
Optimizam ostavljenih, koji je, ko filigrantski rad, krhak i dragocjen i samo posebnima se poklanja!
Finoća duše, ona iz koje nastaju umjetnička djela, al ne onakva nad kakvima se kočopere stoljećima poslije oni koji ne bi dušu prepoznali ni da im na kuhinjskom stolu igra
nego onakva kakva se sreće u pogledima,
kad se dva posebna, za tu priliku čuvana, sretnu…pa nastane
ljubavna storija.

A sad, šta je to ljubav… pravo na tu istinu imaju samo rijetki,
nadam se da ćemo i među rijetkima pronaći onoga (il onu )
koja dio sebe i za Ivanu čuva…