Ja mislim da su najnepokidivije one ljubavi koje se rode
u neimaštini, tuzi, jadu,
Kad ti budućnost izgleda ko neka filmska (il politička  ) izmišljotina
a svejedno ima neko ko to sve isto tako ko i ti nema (il ima).
Jel kužite o čemu pričam? Kontam da je svatko od nas bar jednom imao onog nekog il onu neku ko te volio il voljela i kad si bila sklupčana i nemoćna
za sutra.

I onda, ajd – kak da mi takvu jednu ljubav, baš mi koji živimo za ljubav,
kako da ju pokidamo, ugasimo,
kako da ih baš mi rastavimo?

Bilo je već velikih ljubavi u Azilu, npr kad se Astor udomljavao, Divljakuša je nakon njihovih godina i godina azilskih zajedničkih,
još danima stajala na ogradi i gledala u pravcu iz kojeg je otišao
i nikad se više nije vratio.
Čekala ga je baš još dugo,
i mogu vam reći da je bilo baš ubojito gledat to, baš nas je sve kidalo gledat ju takvu
a nemoš joj ništa objasnit…

Bilo je, da, bilo ih je koji su jedni u drugima nalazili utjehu, sve ono što nikad prije nisu u ljudima, al nikad, baš nikad još nisam vidjela da je drama
kad jedno ode čak i samo u šetnju, da ovo drugo tuli, cvili, pokušava prokopati ispod ograde i potrčati
za drugim…

Takva je ljubav Romula i MIrele. I sad ću vam o njoj ispričati sve to znam 
Romula smo prije mnogo, mnogo, ako me pamćenje ne vara 8 godina (da sad ne tražim u podatcima) spasili dan prije sigurne eutanazije iz belomanstirskog šinteraja,
bio je kod nas par godina u Azilu, udomio se
i nakon samo par mjeseci nestao.
Tražili smo ga posvuda, nakon nekog vremena bili sigurni ili da mu se nešto ružno desilo
ili da se jednostavno sam negdje udomio (to je bila nada)
i eto godinama kasnije javlja nam se za njega kako luta i mi izađemo po psa kad ono…naš Romul 
Par godina stariji, premda je skoro bijelog krzna vidi se i pokoja sijeda, svejedno umre od sreće kad nas vidi,
a s njim, jedna malecna gospojica, kažu nam ljudi da su već dugo skupa, ne razdvajaju se,
i nije nikakva biološka priča, kao tjeranje i te fore jer je Romul davno još kastriran a malecna se ne tjera, neg ona prosta, ljubavna 
pokupimo ih oboje, naravski 
I tako dođu u Azil, i ono – jedu skupa, spavaju skupa, ne žele u šetnju a da nisu skupa,
lješkare skupa, di se jedno pomakne tud i drugo,
čak su im i sjene zaljubljene . ne odvajaju se 
I sad, skužimo mi odma da Mirela ima itekako šansi za udomljenjem, puno bržim od njega,
malecna je skroz, ljudima zapinje za oko, mlada,
a on zagazio u desetu, veći rastom,
i razmišljamo znate, ne želimo jednom bar uskratiti dom, sve mogućnosti na vidiku,
al onda kad ih gledaš (a kad gledaš jedno, nema šanse da ti i drugo nije u kadru  )
i onda misliš – pa nije fer, stvarno nije fer razdvajati ih,
mislim na to kako bi ona umrla od tuge, mislila o svom Romulu u šetnjama, sanjala i na najfinijem kauču njegove baš oči,
možda bi ga vremenom i preboljela (kažu da vrijeme liječi sve rane, ja samo znam da učini da su podnošljivije i ništ više) i mislim o tome kako bi on ostao,
sanjao na prašnjavom podu azila svoju ljubav, jedino što je imao u svojih deset godina, sve ostalo ljudi su mu uzeli,
i onda da mu uzmu i ljubav…

Pa jelda da ne bi bilo fer?
Jednostavno ima boli koje nikada ne prestanu boliti
i niti jednom od njih dvoje ne želim
da ju morati sa sobom nositi,
kad jedino di vidiš da su sretni je kad su skupa.
(poznam i neke takve ljude, ooo da, ljubavi jel čitaš ovo?  )
Tak da eto, azil je pun romatičarki, nije to nikakva sramota, jelda? 
A ova azilska ljubav stoljeća
(i opet et, da kažem, da su mnogi od nas isto u azilu pronašli svoju drugu polovicu inersvemira)
ne može biti našom odlukom prekinuta, nije nas sve što smo prošli i vdjeli zadužilo
baš za takvu jednu grubost.
Jok, odlučili smo – udomljavati će se skupa!

I samo da vam kažem, da nikada nećete zažaliti udomite li ovaj sad već slavni ljubavni par,
jer taj mir i ljubav kojim njih dvoje zrače kad su skupa…
to je nešto što želite, vjerujte mi, ko oči u glavi, čuvati
od svih zala ovoga svijeta!