Vlatki najljepše stoji roza
pa sam tražila rozu dekicu da je slikam na njoj, da bude sva i na oko
kakva je na dušu
sva od ljubavi.
i ljubav u njoj prepoznajemo kad pleše kad nas ugleda da koračamo prema njenom boksu,
u nježnosti koju pokazuje u igri sa svojim cimerom Fargom,
u njihovom popodnevnom odmoru,
ali i riječima koje mu upućuje kad razgovaraju o obiteljima koje su nekada smatrali svojima,
a oni su ih iznevjerili, ostavivši ih na ulici.
znaju oni, uvjerile smo ih,
da postoje one dobre obitelji,
s kojima nema puno priče,
većinu komuniciraju srcem, pogledom i dodirom.
njima se, zajedno, nadaju.
ljubav se čuje iz njenog laveža,
prepoznaje u miru kojim zrači dok gleda ptičice koje su došle po ostatke njihovog ručka
jer zna da je Azil, osim psima i ljudima,
dom i ptičicama, bubicama i ostalim malim stanovnicima.
svi mi smo našli utočište na adresi Nemetin 171a,
svi mi znamo da u našemu Azilu vlada ljubav.
neki ju ovdje otkriju prvi puta, poput Vlatke
i zauvijek sa sobom nose komadić tog našeg mjesta
kao uspomenu na početak početaka.
na mjesto na kojem će Vlatka upoznati svoju novu obitelj.
a kad vam kažem da je Vlatka predivno, razigrano biće od petnaestak kilica,
da je rođena u proljeće 2021. godine
i da čeka možda baš vas – hoćete li joj doći?
na nju već misli jedna kuma kojoj ovim putem šalje najveći zagrljaj na svijetu (Laura Ivanković )