Kada gledam Medu…
Prvo pomislim „pobogu, tko ti je dao ime, kamo su gledali, što li su mislili?!“ 
Mali mršavi pas (po mojim kriterijima je tričetvrt psa  ) kratke ravne dlake, nema u njemu ništa ni bundasto, ni medasto, ali naratorica ove priče je nakon dužeg vremena shvatila da je on – meden!
Dapače, pre-meden!
Medo živi sam jer, blago rečeno, ne može naći zajednički jezik s ostalim psima.  Čim vidi nekoga mora dobaciti komentar, uvredu, psovku, druga strana u šoku odgovori istom mjerom, pa bude „neš ti meni!“ i „jesil ti to meni?“ i „štas reko?!“… i da vidiš galame u tren oka!
Al kontam da on to ne misli zaozbiljski, pa nije Medo glup!, već više onako da razbije dosadu, ajd nek se nešto događa, osim ručka i šetnje.
Nisam nikada Medu šetala, jednostavno nam se rasporedi nisu poklopili, il sreća, zvijezde, što li. I napokon mi se nedavno pružila prilika. Dali mi ga na uzici uz upute „drž čvrsto, ne puštaj i odmakni se od drugih pasa, šetači su lijevo, ti idi desno“.
Naravno da smo na putu do Drave sreli druge pse. Ja se uspaničila, omotala uzicu oko ruke, pobijelila mi šaka kolko sam ju stisla (ko da šarplaninca vodim, budala, al isprepadali me ljudi!), povučem ga u šipražje, spustim se na tlo i govorim (njemu ili sebi?!) dooobrooo je, ššš, miiir, sve je u redu… Medo nakrenio glavu, digo obrve, a u očima mu vidim „ženo, jes ti normalna?“. Ni pogledo druge pse, ni vau da bi kazo.
Bez očekivanog incidenta, odosmo desno put šume koje više nema. Spaljena golet (doslovno, netko je palio korov), stotine vrana (koje sada nemaju više dom) i nas dvoje, ko scena iz vesterna, samo su falili kosturi goveda i one kugle suhog granja koje lete po pustinji Nevade. Uz put naslagana trupla stabala (znam da se po pravilu kažu trupci, al nekako mi ova riječ bolje paše). Sjednem, da me popusti grč u srcu. Kontam neće Medo mirovati dugo, u životu ga još nisam vidjela mirnog, to skače po boxu, to trči od ograde do ograde, ne bi li susjedima kresnio nešto. A on sjeo među moja koljena, naslonio se leđima na mene, i promatra Šumu-koje-više-nema. Jesam li ja to osjetila drhtaj sjete?
Eto, ja se opet zaljubila. Bože, predivnog li psa! 
I pomislim, koliko propuštenih prilika, koliko propuštenih udomljenja, jer ljudi nemaju prilike (vremena) vidjeti nečiju dušu… 
Prošle sam nedjelje uhvatila malo vremena (a dan bio tako divan!) i otišla kod njega u box. Ok, bit ću iskrena, trebalo je malo vremena da se skine s ograde, pun azil posjetitelja, svi laju, mora i on.  Ali kada me vidio da sjedim u uglu praznog krila i raširenih ruku… 
Zadnje što sam čula dok sam izlazila iz njegovog boxa bilo je: „Hej, nikome ni riječi o ovome, ne kvari mi reputaciju! Nisam ti ja neki plišani medo za mazit!“
Ali jesi Medo, pravi pravcati plišani Medo za mazit. I doći ću ti opet.