Taman kada odem na godišnji, 15. kolovoza,
Ibrica će, sa sekom Jožicom, proslaviti svoj prvi rođendan (mislim “proslaviti”, u azilu jel..)
pa reko da vas malo upoznam
i da mu zajedno damo priliku da prvu godinu života zaokruži jednim lijepim sretnim udomljenjem.
Njih dvoje sirotanovića došli su u azil, stisnuti jedno uz drugo, ne shvaćajući što se dogodilo,
znaju samo da je mama bila s njima i odjednom je više nije bilo…
Ibrica je tinejđer, srednje velik, kastracija je iza njega, vesel i zaigran,
ali sa maaalom suzdržanošću,
nije onako blesavo naporan, kako već pubertetlije znaju biti.
Njegovi cimeri imaju samo lijepe riječi za njega, i cure i dečki,
kažu da je pristojan i da nije kavgadžija,
da dijeli s njima igračke, ponekad čak i obrok.
Volonteri ga isto hvale, šeću ga bez lajne, bez straha da će učiniti neku glupost,
tipa otrčati za ježom, pojesti smeće ili uvaljati se u smradež.
Osobno o sebi kaže da još ne zna što želi biti kada odraste, ali za sada ga zanimaju vodeni sportovi, svejedno jel bazen il Drava.