Uglavnom bježim od štenaca 
jer vise mi s ušiju, po glavi mi skaču, i znam da su željni i znam da su bebe
al ja više volim s velikima da se družim, i ja sam takva
al falabogu ima i drugačijih od mene 

E al neki štenci…
znaš ono kad uđeš u dvorište puno štenaca, njih 20 đipa po tebi,
nadvikuju se ko može glasnije viknit “vodimeodavde”
a u jednoj ćoši, skroz stisnuta uz ogradu i nimalo glasna ni uporna
čuči ona, jedno štene koje nema veze sa drugim štencima
nit se zna nametnit
nit zna đipat i vikat
nego tamo tako sjedi
i ne zna šta bi mislila o ljudima, ne zna dal bi se radovala… 

E takvo štene je Matilda. Zato, jer se nije gurala
je ostala u Azilu
tako to biva…

Nekidan je bila na kastraciji, znate šta to znači? Da je odrasla već
i da je odrasla tu.
Majkosveta kakva osoba se krila svo ovo vrijeme u tom maleckom (al baš je sića skroz) preslatkom tijelu, u tim okicama
koje stidljivo tek hofiraju, onako izdaleka pa onda ako skuži da i dalje gledaš nju (premda je uvijek uvjerena da sto posto gledaš druge pse, ma di nju!)
onda onak malkoc guzičicom zavrti,
sva se izvitoperi, sve joj neugodno bude 
Toliko je draga i žao mi je,
što kad izvadimo konce sad za par dana, ona ide opet u neko azilsko dvorište i prepustit će mjesto za oporavak nekom drugom
i opet ju niko neće primjećivati, takvu malecku i tihu,
stidljivih očiju
i drugi će se gurati na ogradi
a ona će iz neke ćoše, neke u kojoj je baš nitko ne vidi
sanjati tim svojim vlažnim okicama o tome kako ljepota izgleda,
zamišljati je i nikada nećemo znati šta je Matilda sve zamaštala
jer ako neće da se ostvari
čemu onda…

ljudi, Matilda ima 6 mjeseci i najljepše srce na svijetu!