kad bi Alen mogao pričati,
pričao bi o svojoj majci.
životu u jednoj kući, hladnim i surovim zimama i zaklonu koji jedva da su imali,
pa su se grijali skupa, nadajući se da im šape neće utrnuti,
da im se voda neće smrznuti…
o hladnoći koja im je stezala srca i dušu,
jer je dolazila i od onih kod kojih su živjeli!
oni su samo imali pse.
nisu ih voljeli, za ljubav je potrebno puno, puno više.
pričao bi o njoj, koja ih je hrabro čuvala i štitila
onda kad više ni taj zaklon nisu imali,
već su ostavljeni su šumarku, nedaleko vikend naselja.
o njoj, koja se uvijek pobrinula da on i seka mu prvi jedu,
pa tek ona, ostane li štogod.
pričao bi o njoj koja im je dala do znanja da jednoj osobi mogu povjerovati!
o čovjeku koji je naišao na malu, promrzlu obitelj
i prvi im pokazao da duša i srce ljudsko ne moraju biti hladni i mračni.
pričao bi o njoj koja ih je i tada čuvala i branila od svih,
onoj koja se toliko jako vezala za čovjeka koji ih je pronašao,
da je samim time svoj dom pronašla
njoj koja ih je ispratila u Azil, znajući da će im to biti izlaz u bolji i ljepši svijet,
onaj kakvog je ona polako upoznavala.
pričao bi joj danas da prvi ljudi koji su mu obećali ljubav,
to obećanje nisu mogli ispuniti!
to da ne znaju što je briga i što je ljubav to će im samo vrijeme samima dokazati.
a Alen tada neće biti s njima da im pokaže.
bit će, nadamo se, s nekim tko kuži kakvo predivno biće čuči iza ovih očiju koje se vesele životu
i koje sa takvim žarom žive i žele voljeti
da se iskreno nadam
da će se u njima netko što prije prepoznati
Alen je pas srednjeg rasta, ima oko 20 kilica koje mu super stoje,
savršen je sa drugim psima, prihvaća čak i one koji imaju malu dozu rezerve prema njemu
vesel je i razigran, zaljubljenik u dvonošce koje baš sve dočeka sa osmjehom