Božo kad je stigao u Azil je bio izuzetno nepovjerljiv prema nama.

nije znao tko smo i što hoćemo, držao se postrani i samo promatrao…
kada bismo ga išle pomaziti, trzao je.
kada bismo pružale ruku prema njemu, skrivao se…
to sve, govori nam da na njegovom tijelu i duši postoje ožiljci koje ne vidimo,
a koji ga zapeknu svakim dodirom.

Azil je za neke kerovce spas.
grozna i tužna istina, koja je baš takva.
za Božu, Miću, Mirka… sve njih koji su tek kod nas polako otkrivali da život ne treba i ne smije biti patnja.
da ruke mogu biti nježne,
da usta mogu tepati…

i malo po malo,
zidovi koji su neki drugi ljudi pomogli izgraditi,
se ruše.

polako upoznajemo psa koji se skriva iza saginjanja i bježanja od nas,
iza drhturenja od straha, iza osmjeha kojeg sve jedva dočekamo
da ukrase predivnu i pametnu glavu 

Boži je trebalo tjedan dana da nam povjeruje 
toliko mu je bilo potrebno da se prestane trzati kad ga idemo pomaziti,
da nam se počne veseliti kada dolazimo ujutro,
da krene u šetnje… da nas zavoli 

i sada je vrijeme da zavoli nekog od vas!
gospodin koji slama srca svojim osmjehom,
a jačinom kojom voli može pomjeriti i planine 
super se slaže sa psima,
on je onaj pas koji se neće sekirati ni zbog čega,
ni zbog toga što netko tamo laje,
a ni zbog toga što netko tamo ne laje 

rođen je u proljeće 2022.,
dijete je cvijeća i to se baš po njemu kuži, zagovara samo mir i ljubav