Ima nekih pola godine kako je Dunji otkriven tumor koji je, “kao hobotnica”
zahvatio gotovo sve unutarnje organe,
odstranili smo ono što se moglo,
onaj ogromni tumor na vratu
i odlučile da Dunja ima pravo na još malo sreće
i za to se pobrinula naša volonterka koja ju je odvela kući na privremenac čim je Dunja stigla u Azil i koja je rekla da će do samoga kraja, dokle god Dunja bude imalo uživala u životu
pobrinuti se da ima zbog čega i kako i uživati
i majkemi, baš točno je tako 
Pazi se na Dunju kao na oči u glavi, to su zdjele pune voća i povrća kao međuobroci (samo da je vidite kako tamani jabuke il banane! )
to su loptice i igračke koje kume šalju,
fina klopa, umjerene šetnje (sastavljene točno po Dunjinim potrebama i mogućnostima)
po potrebi posjete doktorici, tumori na nogama i sikama se prate da ne bi narasli pa pucali
i znate šta?
Sve to funkcionira i Dunja je stvarno sretan pas!

A za svaki sretan dan isplati se živjeti,
zar ne?

Ne odustajte od svojih pasa na prvi znak bolesti,
potrudite se, i oni bi to za vas učinili!