znate ono kad svi navijamo da neko učini pravu stvar?
E pa tako ja sad za vas!
Pa da nam udomite Marišku
pa da znam, da saznam da ovaj pas može imati i sreće u očima.
Ovako me ubi njena tuga….

I sad opet ja, ko pokvarena ploča i kao da joj je to jedini identitet
al kad je po tome najprepoznatljivija, po toj vražjoj horor kući, po onom poremećenom liku koji da nije prijetio bombom muriji, hitnoj i nama,
da niije svega toga bilo ne bi danas znale ni da postoji,
vjerojatno bi samo bila dio one hrpe leševa koju dan danas naše cure koje su tamo ušle prve, sanjaju.
Srećom spasila se, spasili smo je, spasilo je nebo, sudbina, nemam pojma
al je živa, zdrava, konačno na početku nekog mira s ljudima
i ima potencijala, samo da znate kolko ima potencijala to hrabro srce
u tim malim grudima, kolko to može da voli
to džaba da vam pričam,
to ćete, nadam se, osjetiti. Kako voli netko tko je jednoć potpuno skoro odustao od svijeta i ljudi i vjere, nadanja.
Pa kad ta nada proklija, ko iz bačenog zrna a ono se ne da,
e pa ta ljubav ljudi moji
ta ljubav vrijedi svakog rata!
Svega!
Da bi se ona desila mi smo onomad zaratile sa jednim luđakom, vet.inspekcijom, murijom, s kim god je trebalo i dokle god je trebalo
jer smo vjerovale ne samo da postoji nešto drugo od onoga što smo tada vidjele
nego jer smo vjerovale da kad Mariška izađe iz svog oklopa, da ta ljubav koju će pokloniti nekome,
da će biti vrijedna svega.

Zato vam danas predstavljam Marišku, malecku kujicu koja još uvijek bojažljivo prilazi ljudima, jer se čuva, štedi, za onu il onoga
kome će srce dati
ko što se sunce daje biljkama. Kolat će vam venama.

Mariška se rodila u 11. mjesecu 2020. Otada je prošla sito i rešeto
al znam, znam da se negdje među vama svima koji sada čitate ovo
krije ta neka posebna persona
neko ko je vrijedan njene ljubavi
i svega za šta se čuvala