šta misliš kako se mora osjećati netko
za koga nikad nitko nije pitao?
Četiri pune godine azila i da je sad izvedem preda vas sve,
da je izvedem sa još 10 pasa i da pitam koja je Tina,
ko bi znao?

Nitko.
E tako izgleda tuga.

Kad krenem izvodit Tinu Tina se upiški od straha. Ponekad ne želi ni u ispust. Ja ju onda uzmem i nosim, na silu je izvedem van iz njenog azilskog dvorištenceta
(jer prostoru od 20 kvadrata teško mogu tepati da je dvorište, ne umišljam,
azil je ovakav zbog ljudi, ne zbog pasa)
jer ne mogu podnijeti činjenicu da je došla ovdje još 2019., i da obzirom na to da je Azil sve što ima, ona neće čak ni te stvari za koje se trudimo da budu lijepe pa da budu i svakodnevne, poput 30minutnog istrčavanja svaki dan,
čak ni to ne želi imati,
pa kolka je to tuga? Koliko je ovaj svijet siv u njenim očima?

Neki dan sam pitala nekog, ne sjećam se više koga, da mi provjeri koje godine se rodila Tina. Prvo je ispalila: ček ko je Tina?
Mislim, sjetila se tren kasnije al to što i među nama Tina ostaje nekako nevidjljiva
mi je još razornije, baš me saplete tama kad skontam
kako (i kolko dugo, tu) živi Tina.

Nekoliko puta smo je pokazale ljudima kad su htjeli udomiti nekoga kome je stvarno potrebno da ode iz Azila.
Svaki put jednostavno nije odabrana ona. Ja ne znam, možda ona nema ono nešto što je potrebno ljudima
da bi upamtili, da bi poželjeli, da bi udomili
nju, Tinu.

A ona, Tina, inače sitna kerušica koju mi nije problem dić i nositi, dobra, plašljiva,
al onako istovremeno i plašljiva i ima potrebu da zna,
ja kad krenem po nju ona stoput dođe do vrata pa odustane,
kao da ju koči nešto što ne znam ja kako se zove i ne znam baš najbolje objasnit
al živi u Tini i ne da joj da bude ko i svi drugi
nego čini da je specošica
a znamo svi kolko specoše ljudi udomljavaju, jbg 

I ovaj osmijeh koji vidite na fotki, to mi je, kolko god vam sad to čudno zvučalo naspram svega što sam sad o njoj ispričala,
to mi je baš karakteristična slika Tininog lica,
uvijek nasmiješena al i uvijek oprezna. malkoc udarena u glavu al bez i trunčice agresivnosti, mislim da bi prije umrla nego zube pokazala! Uvijek u sjeni drugih pasa, nikad u životu nikog nije napala!
Uvijek je onak na bi-ne bi forama,
a kad napraviš prvi korak ona se upiški od straha. Tolko bih voljela da neko Tini konačno pomakne ograde,
da je izvede više iz ovog matrixa,
da joj raširi pluća, da se zraka naguta, da se s nekim zavoli,
da postane sretna.
Znam da zvuči onak kao obična rečenica al to je najobičnija (al i najskuplja!) želja – želim joj da bude sretno udomljena!
Ne znam, eto, vi mi kažite,
jel to previše za očekivati?

Tina je rođena 2018. manja je rastom,
ima i kume i to dvije: Željku Berbić i Mateju Žulj