Obožavam te transformacije, kad upoznaš tugu tužnu
a onda se sprijateljiš sa zapravo veselom i prepunom života djevojčicom
koja još uvijek vjeruje u djeda mrazeve, vile, čarobnjake
i u tebe.

Valentina, eto je 
Ostavljena, pa srećom i nađena sa ćerkom Mazom koju su dobre žene hranile skroz dok nismo konačno skontale mjesto za njih u Azilu
a dok su čekale, jedna od njih mi priča: ” Valentina je uvijek puštala da se Maza najede pa tek ona malo pojede iako je uvijek i ostajalo.
Bila je kao i sada kost i koža. Oduševila me što je prvi kontakt bio toliko pozitivan, odmah mi se obradovala, došla maziti,..a kad sam otvorila vrećicu hrane pristojno je sjela ispred mene i čekala.”
Takva je bila, baš točno takva i od prvog trena u Azilu, dobra i draga i pazila na tu svoju kćer Mazu i uvijek njoj sve puštala, da Maza prva…
Bojala se nasmrt jedino povodca na početcima, e to je bila drama
al i to je svladala,
brzo mladost i dobrota pregaze sve prepreke
i stvarno bih voljela da ova predobra djevojčica koja je već bila majka
a i sama je djevojčica (rođena 2020.) dobije one neke lijepe stvari
koje se često viđaju u kerećim snovima:
zima je pred vratima pa prvo želimo toplinu doma
kao što je krevetac, kao što je deka
a onda toplinu doma kao što je ruka, kao što je srce.
Jedno, il dva il tri pa čak i četiri da zborno otkucaju bar parput na dan Valentini jedno “volimte”
i znate šta?
To je sve što joj želim od života!

Jer Valentinina dobrota je stvarno, al stvarno vrijedna svega toga!